diyaudio.com.hr

Evo jedne ne bas toliko standardne procedure za refresh, no ponekad druge nema - neki uredjaji imaju elektrolitske kondenzatore (najcesce filterske) neuobicajenih dimenzija i konstrukcije, za koje zapravo ne postoji nikakva adekvatna zamjena. Tada treba primijeniti 'malo' drasticnije mjere.

Jedan primjer ovakve specijalne konstrukcije elektrolita, su Sansui 'Dynamic Oval Capacitor' elektroliti, koje je u originalu za Sansui radio Nichicon. Radi se o posebnoj konstrukciji gdje su zapravo dva 'paketa' elektrolita u zajednickom ovalnom kucistu. No, kako slika govori 1000 rijeci, krenimo po slikama:

Evo jednog primjerka spomenutog kondenzatora. Ovaj je jedan od 4 u pojacalu AU-919, kapaciteta 15000uF i maksimalnog radnog napona 63V. Kao sto se vidi dolazi s posebnim ovalnim obrucem za fiksiranje. Na ovom primjerku se plasticna folija na vrhu izbocila, sto bi normalno ukazivalo na pregrijavanje kondenzatora. Ovdje je tesko reci dogodilo se to ili ne, s obzirom da je folija u pitanju inace dosta termolabilna. Slicni kondenzatori su se rabili u G seriji receivera, no s drugacijom folijom:


U ovom konkretnom slucaju, kondenzator se direktno montira na plocu ispravljaca, a ujedno sluzi i kao njen drzac. Kada se skine s sasije i makne se obruc, vidi se da je konstrukcija malo drugacija, tipicno se ovdje kod okruglih elektrolita nadje tanki sloj gume i okrugli kontakti. Ovdje je u pitanju kruta plastika, a kontakti su formirani aluminijski lim oko kvadratne matice. Vidljiva je i gumena brtva koja sluzi kao 'prekotlacni osigurac' u slucaju da dodje do krive polarizacije ili druge havarije koja bi dovela do razvijanja pare ili praskavca, u kojem slucaju brtva izleti skupa s ostacima elektrolita umjesto da se razleti tijelo kondenzatora:


SLijedecim korakom pocinjemo 'kirurski zahvat' - najprije se pazljivo zareze termobuzir koji stiti aluminijsko tijelo, pazeci da se ne zadere po aluminiju, i nakon toga se buzir oguli s tijela:


Kad se buzir makne, dobije se goli kondenzator, ostaci buzira i vec spomenuta folija koja zatvara gornju plohu aluminijskog kucista. Nju drzi samo termobuzir:


Slijedeci korak je onaj od kojeg vise zapravo nema povratka s obzirom da nakon njega ne mozemo nazad sastaviti elektrolit u stanje prije. Ostrim odvijacem ili dlijetom treba podici rub aluminijskog lima koji je savinut (majstori bi rekli zapertlan) preko gumene brtve koja se nalazi oko ruba plasticnog dna s kontaktima:


Nakon nekoliko krugova debljim odvijacem, pazeci da se ne saviju kontakti ili osteti plastika, cijeli rub je podignut. Proceduru treba ponavljati dok se ne napravi raspor dovoljno velik da se u njega uguraju npr. plosnata klijesta:


Spomenutim manjim plosnatim ili poluokruglim klijestima se u par krugova lim kucista savije posve paralelno sa stranicama, tako da strsi prema gore. Tko misli ovo raditi vise puta, preporuca se da kupi neke jeftinjak manje kombinirke i modificira im celjusti tako da ih blago zakrivi, da ne rastezu previse lim kucista po zakrivljenim dijelovima:


Kad se lim posve podigne, dovoljno je pazljivo povuci za jedan od kontakata i kondenzator se otvara. OPREZ - preporucljivo je raditi u rukavicama s obzirom da otopina elektrolita unutra nagriza. Nije jaka, ali nije ni bezazlena. Dobra ventilazija takodjer nije na odmet:

Na prethodnoj se slici vidjelo da unutar kucista (osim poprilicno praznog prostora) postoje dva 'paketa' elektrolita, spojena s vanjskim kontaktima pomocu visestrukih vrpci od aluminijske folije. Ono sto se ne vidi bas najbolje je nacin spajanja, tockasti var na lim vanjskih kontakata, sto je kompletno zaliveno beskiselinskim silikonom (da se izbjegne kontaminacija elektrolita). Premda na prvi pogled sve skupa izgleda pomalo cudno i ne bas posebno, ovaj kondenzator zapravo ima dosta interesantnu konstrukciju. Evo jos jednog pogleda:


Kad se izvade 'paketi' to izgleda ovako:


Nije na odmet nakon neceg ovakvog, sto izgleda izrabljeno, zmazano i nekako nedovrseno, ipak dati par napomena opcenito o izradi elektrolita, onako kako se to radilo tada, a ni danas nije bitno razlicito osim u detaljima.
Za pocetak, smedja boja elektrolita i paketa nije radi dotrajalosti elektrolita, vec radi kemije elektrolita (smedje je boje) kao i papirnog separatora koji se klasicno tada upotrebljavao. Velika vecina elektrolita s 85 stupnjeva celzijusa maksimalnom radnom temnperaturom i dan danas izgleda ovako, s tim da su dimenzije manje radi poboljsane tehnologije izrade folije i separatora, koji je danas rijetko ova vrsta papira ako je uopce papir.
Ono sto nije tako ocigledno je da se ovdje radi o low ESR elektrolitu s djelomicnim ponistavanjem induktiviteta. Naime, kao i svaka komponenta koja ima namotane elektrode, tako i elektrolitski kondenzator ima radi te motane strukture induktivitet, koji bi se u potpunosti pokazao kada bi se izvod jedne elektrode uzimao na njenom pocetku a drugi na kraju. Ekvivalentni ESL bi bio jako velik. Tipicno kondenzatorski paket - a to je smotuljak separatora i elektroda, natopljen elektrolitom, dakle ove smedje 'sarme' , imaju samo po jedan izvod od folije, za svaku elektrodu, pri cemu je najcesce jedna elektroda u kontaktu s aluminijskim kucistem. U ovom slucaju, kako bi se smanjio induktivitet, izvodi su izvlaceni iz parcijalno namotanog paketa, tako da svaki paket ima po 4 izvoda za svaku elektrodu, cime je broj namotaja u paketu izmedju dva izvoda smanjen 4 puta.
Nadalje, bez obzira na velicinu vanjskog kucista, vidi se da su paketi vezani zajedno i motani u istom smjeru. Kad bi se to malo nacrtalo, ispalo bi zapravo da za magnetsko polje koje se zatvara linijom kroz centar jednog paketa pa nazad u drugi, namoti idu u suprotnom smjeru. Na taj nacin bilo kakvo magnetsko polje koje proizvode zavoji jednog paketa, biva djelomicno neutralizirano drugim - cim su paketi blize, to bolje. Da bi se sacuvala simetrija, niti jedan izvod iz paketa nije spojen na kuciste, vec su posebno skupljeni u snopove i tockasto zavareni svaki na svoju elektrodu.
Naizgled prazno kuciste je samo poslijedica standardizacije radi pojeftinjenja proizvodnje - svi Sansui ovali su jednake velicine unatoc razlicitim kapacitetima i maksimalnim naponima. Drugim rijecima, jedno je kuciste i dno radjeno za sve - u ovom slucaju, paketi su dovoljno mali da ostaje dosta mjesta.
No, ostaje jos jedna stvar za objasniti - evo sto ostaje u kucistu kad se izvade paketi:

Na prvi pogled covjek bi rekao, koja prevara, samo su zapunili prostor da se ne vidi da su paketi puno manji. No, da je tome tako, moglo se tome i lakse doskociti. Svi Sansui ovali imaju ovu ispunu, radi se o posebnoj vrsti voska koji ostaje trajnoplastican, a otporan je na elektrolit i fluktuacije temperature. O cemu se radi? TKo god je imao prilike testirati pojacala vece snage na punom izlazu u (dovoljno velik) otpor, znat ce da elektroliti cesto 'sviraju' test signal. Ako je u pitanju glazba, cesto se sasvim jasno moze cuti kao da dolazi iz nekog utisanog visokotonca. Radi se o pojavi znanoj pod imenom elektrostrikcija, gdje pod uticajem elektricnog polja dolazi do deformacija materijala. U ovom slucaju sama tekucina dozivljava fizicke pomake molekula radi primjene elektricnog polja oko njih. No, postoji i obrnuta pojava, gdje promjena dimenzija kondenzatora uzrokuje struju kroz njega. Nekoliko je firmo znacajno kasnije od Sansuija eksperimentiralo s dampiranjem filterskih elektrolita s manjim ili vecim uspjehom. Danasnji veliki elektroliti za audio upotrebu redovito imaju interno dampiranje, paket vise nije u direktnom kontaktu s kucistem, sto vec nesto i govori o tome da razmisljanje na tu temu nije islo u krivom smjeru. U svakom slucaju, za potrebe reparature se vosak mora koliko je maksimalno moguce odstraniti. To ide prilicno jednostavno u grubo, veliki ravni odvijac ce izbiti vecinu u komadima, no ostaje uvijek jedan ljepljivi sloj s kojim se treba malo vise potruditi. Ovdje pomaze razredjivac za boju. Na kraju to izgleda otprilike ovako - nije potrebno sve izvaditi do zadnjeg atoma:


Nakon gore opisane pripreme kucista, slijedi priprema plasticnog dna s kontaktima.
Kontakti su u originalu savinuti u ravninu plastike, pazljivo potezanje za spojne folije ce ih dici van skupa s silikonom, kojeg treba pazljivo odrstraniti skalpelom i malom zicanom cetkom, po potrebi drugim prirucnim sredstvima. Kada se ogoli dovoljno spoja, on se moze pazljivo doslovno oguliti, tako da se plosnatim klijestima pridrzava aluminij kontakta a drugim klijestima pazljivo vuce folija,kao da je gulimo s kontakta. Aluminij kontakta je izuzetno mekan jer se radi o gotovo cistom aluminiju bez primjesa magnezija ili titana sto se u malim kolicinama dodaje radi povecanja krutosti, niti je aluminij valjan pa je i radi toga mekan. Razlog tome je da materijal elektroda i kontakta ostane jednak, radi lakseg tockastog varenja. No, zato treba biti ekstra oprezan i izbjegavati savijanje kontakata. Oni se u grubo prilicno lako ociste:


Ostaci varenja se mogu dosta lako odrezati skalpelom pazeci da ne savinemo kontakte - kao sto je receno, materijal je vrlo mekan. Uz malo pazljivog iscetkavanja malom zicanom cetkom (najbolje mjedenom), dolazimo do posve cistih kontakata. Ono sto jos treba srediti je ostatak od tlacnog brizganja plasticnog poklopca. Razlog tome ce postati jasan nesto kasnije:


Patrljak plastike se malo po malo izreze skalpelom dok ostatak ne bude u ravnini s plohom dna:


Zadnji korak prije reparature je pazljivo busenje rupa za zakovice u limu kontakta - naravno, pazeci da se lim ne savije. OStatak srha treba pazljivo skinuti vecim svrdlom 'na ruke' i sve dobro ocistiti i odmastiti:

Nakon poduzeg razmatranja problema, odlucio sam rijesiti problem kontakata pomocu usica i zakovica. Naime, moguce je pazljivo probusiti dno kroz matice u kontaktima i s unutrasnje strane staviti vijke kroz te iste matice, tako da produzetak navoja vijka sluzi kao kontakt, sto je jedna od standardnih opcija za sve velike elektrolite. Medjutim, u konkretnom slucaju (AU-919) bi to bilo dosta neprakticno s obzirom da se na kontaktima direktno drzi ploca ispravljaca, pomocu vijaka. Ako bi se vijci zamijenili maticama, otvori kroz koje se uviju vijci nisu dovoljno veliki za kljuc za maticu, a uvijanje je inace nezgodno jer je vijak ispod razine ploce, 'u rupi' ispod otvora. Ako bi se radilo o matici, kad padne unutra, skidaj plocu - s vijkom jos ima sanse izvuci ga pincetom jer je vise mjesta. Odlucio sam da kontakti ostanu isti, no onda se pojavila dilema kako se spojiti na aluminij s minimumom prelaska medju razlicitim materijalima. Pop zakovice od aluminija su se nametnule kao jedino rijesenje gdje je samo jedan prijelaz plus lem, a ne treba zagrijavati kontakt (kao u slucjau koristenja npr. specijalnog lema za aluminij). Kada sam kupovak usice, u ducanu su samo imali ovakve s tri kontakta, sto se zapravo pokazalo idealnim:


Nakon zakivanja se lakom zastiti spoj aluminija kontakta i zakovice, premda to zapravo nije striktno potrebno. Galvanski potencijal iz edju aluminija i legure srebra kojom su pokrivene usice ce se pobrinuti da patina sama zatvori pore, samo treba paziti da u raspor ne udju ostaci kalofonija iz lema:




Slijedeci problem kojeg je trebalo rijesiti je kako osigurati barem donekle low ESR konstrukciju, s obzirom da ce za reparaturu ici klasicne izvedbe elektrolita, spojene zicama na kontakte. Trostruke usice su zasluzne za ideju - u sam oval treba odmah ugurati folijski bypass, i tu postaje jasnije skidanje patrljka od brizganja plastike poklopca, premda ce taj detalj biti jos jasniji nesto kasnije:


Ostala dva izvoda usice se koriste za spojne zice prema dva elektrolita, koji zamjenjuju dva originalna paketa iz ovala. Evo i malog trika kako zalemiti izvode bez puno prtljanja:



Kao zamjena cekaju vec spremni kondenzatori iste serije, samo moderniji i manji - i jos k tome original Nichicon

Osim emuliranja elektrickih karakteristika originalnog kondenzatora, red je isto se tako potruditi i s nekim mehanickim specificnostima, npr. dampiranjem.
Radi drugacije konstrukcije nadomjesnih kondenzatora, koji u slucaju ravijanja tlaka imaju oslabljene zone na vrhu kucista (suprotno od izvoda) koje pucaju i time otvaraju kuciste, nije moguce taj problem rijesiti zalijevanjem kao u originalu. Ujedno, nije ni uputno ygurati nove kondenzatore do samog vrha originalnog kucista, vec treba ostaviti nesto elasticno za slucaj da ziasta treba puknuti kuciste novog kondenzatora, jer tako jos uvijek postoji mogucnost ponovne reparature. Najlogicniji materijal za dampitranje bi bila neka vrsta spuzve, no ono sto je normalno napabljivo se ili s vremenom raspadne, ili je pregusto i kruto. Rijesenje se paradoksalno naslo u kuhinjskoj krpi slicnoj poznatoj Vikledi, ali od prirodne spuzve. Za razliku od umjetne, ako je posve denaturirana, nece se raspastio ni nakon vise desetlijeca, a debljina je ispala upravo idealna. Dakle, slijedeci je korak krojenje - najprije ovalni dio:


Naknon toga trake koje idu oko tijela novih kondenzatora - od jedne krpe se dobiju dva kompleta za reparaturu:


A ovako to izgleda u o primjeni - ne zaboraviti okrenuti krajeve vezica tako da si ne smetaju medjusobno. Nasuprotno spajanje zica rezultira kompletnom simetrijom spoja:



Sve ce to skupa otprilike ovako ici u originalno kuciste - i sad postaje jasnija dodatna uloga bypass folije, i zasto je trebalo skinuti patrljak od brizganja poklopca - bypass savrseno drzi nove elektrolite tocno tamo gdje treba



Pakiranje u originalno kuciste:


I prije nastavka, provjera da sve funkcionira. Kapacitet-metar kaze 17880uF, sto je taman kao novi original

Da su ti slike malo bolje uštedio bi sebi kilometre pisanja
Inače tekstualni detalji i informacije su ti ubitačne.

Nakon sto se sve provjeri i testira (jer nakon zatvaranja greske tipa obrnuti polaritet elektrolita u kucistu rezultiraju spektaklom kojeg je vrlo tesko ili nemoguce sanirati!), slijedi zatvaranje. Iako nije striktno potrebna, provjeriti da je gumena brtva na svom mjestu - kasnije ispadanje ili podesavanje nece biti moguce a ostat ce kvrge na aluminiju:


Najprije provizorno klijestima savinuti lim da drzi dno kondenzatora, provjeravajuci da sve 'sjedi' na udubljenom dijelu aluminijskog kucista:


Nakon toga u krug polako savijati lim nazad kao sto je bio:


Kada raspor izmedju lima i plastike postane debljine vrha klijesta, slijedi osnovni alat - cekic. Ne preveliki i s njim polako u krug. Buduci da je originalno lim bio posebnim alatom savinut rubom na unutra prema brtvi, to se nece moci replicirati, no nije ni potrebno jer kuciste vise ne mora brtviti. Dovoljno je samo da lim nakon savijanja ne bude previse kvrgav jer taj dio sjeda na ravnu povrsinu, preko buzira. Nakon par krugova to bi trebalo izgledati ovako:


Radi toga sto je lim otvaranjem deformiranna sire, sad ga se ne moze vise vratiti u potpunosti, ali i ovo zadovoljava - pogled odozgora:


PRije slijedeceg koraka potrebno je srediti i foliju koja dolazi na vrh kucista. Radi se o nekoj vrsti relativno tanke termoplasticne folije. Na slici se jasno vidi da se sredina izbocila, ravan je ostao samo dio kojeg je tako drzao buzir:


Pazljivo zagrijavanje 'fenom' za skidanje boje iz daleka ce to lako srediti. OPREZ, lako se pretjera i dolazi do promjene povrsine (rastopi se i postane na tom mjestu manja i glatka), i od toga nema povratka. Treba raditi na necem sto ne vodi dobro toplinu ili se brzo hladi, kako nakon prestanka puhanja vrucim zrakom ne bi i dalje grijalo foliju:

Evo i zavrsne faze - potreban materijal je odgovarajuci termobuzir za promjer cca 80mm i poravnata originalna folija za na vrh kucista.
Buzir se odreze na cca 2cm dulje nego sto je visina kucista. 'Fen' za skidanje boje vrucim zrakom je apsolutno neophodan alat...


NIje neophodno ali znacajno olaksava stvari - dovstruko ljepljiva vrpca ili folija je idealna za fiksirati foliju s oznakom tocno na sredinu kucista, bez da se covjek mora muciti i drzati je dodatno prilikom 'feniranja' termobuzira. Folija ima jos jednu prednost - otezava prenos topline s aluminijskog kucista na osjetljivu foliju, podatak koji je proizasao iz neugodnog iskustva


Kostim proba u toku - prilicno je bitno da se sve skupa stavi u paralelu i okomicu, jer inace prilikom stiskanja buzira dolazi do pomaka i rezultat nije na zeljenom estetskom nivou:



Stiskanje buzira je prilicno zeznuta stvar ali postoji trik - pazljivo se najprije stisne dio koji je bio preslozen, koji dolazi na sredinu oblog dijela kucista. taj ce stisnuti dio automatski drzati sve drugo na mjestu. Prilikom 'feniranja' treba biti zaista oprezan jer se vruci zrak vrtlozi preko ruba na vec spominjanu osjetljivu foliju s oznakama, tako da iz tog smjera treba tek minimalno puhati da se dobije forma kao na slici, s obje strane:


Nakon tog inicijalnog stiskanja, feniranje se dalje radi iz smjera dna kondenzatora, polegnutog na nesto sto ne vodi toplinu, tipa drvo ili slicno. Pozeljno je pomalo fenirati pa okrenuti na kontra stranu, i tako dva-tri puta, da se buzir jednoliko stisne. Krajnji rezultat je ovo:


Iako na prvi pogled nije vidljivo, zapravo sam se posluzio trikom. Naime, povrsina buzira je jako velika i u doticaju s aluminijem kucista koji odlicno vodi toplinu. Poslijedica je da se i surptni kraj kucista prilicno zagrije tokom feniranja, tako da treba to raditi u par prolaza s pauzom za hladjenje, da se ne pregrije folija s natpisom. No, to ima i jedan pozitivan efekt - buzir se stisne i oko vrha kondenzatora i rubova folije, i to prilicno ravnomjerno, bez da je taj kraj bio direktno izlozen fenu. KAd se zavrsi kraj s kontaktima, potrebno je tek blago doraditi kraj s folijom, puhanjem u smjeru od dna prema vrhu i samo blago preko ruba. Buzir se ne moze maksimalno stisnuti bez da se osteti folija, kao sto rekoh, na zalost nauceno iz iskustva, srecom steta je bila minimalna. No, nakon sto se sve to pazljivo odradi, buzir ce biti sasvim dovoljno stisnut i dobije se rezultat 'kao iz tvornice':


I to je to - slicna se procedura moze u potpunosti ili djelomicno koristiti za razne reparature cudnih oblika ili dimenzija kondenzatora, kondenzatora s multiplim izvodima i sl. Princip je isti, razlikuju se uglavnom detalji i najcesce ih nije tesko uociti 'u hodu'.

Ovo je gušt ćitat....
Pratin tvoje postove o kondenzatorima, iman i isprintano desetak stranica teksta, iman par nejasnoća..., mogle bi bit baš zanimljive u vezi rifreša starijih uređaja.
U jednoj temi, spomenija si da su neobićno oznaćeni elektroliti obićno u PSU, npr 71V i sl. u biti 63V kondenzatori formirani na veći napon, di se žrtvuje nešto kapaciteta, ima veze sa sa principon rada elektrolitskih kondenzatora, kemija i sl. Pošto imamo dostupne, posebno na europskome tržištu, kolko san se ja susrića sa kondenzatorima 63V pa onda skok na 100V ( 80V su baš ritki, da nekažen da ih opće nema ), sad npr imaš uređaj koji radi na nekih 55-60V šta je na granici za 63V posebno kad napon u mriži može varirat kod nas od 210 pa do 240V kako kod koga, 100V bi bila skuplja i dimenzijama dosta veča opcija, a ni njih nema baš priviše. Bili se moglo onda već postojeći kondenzator 63V formirat na veći napon npr 70V ili 75V. Šta se dogodi kondenzatoru kad radi na maksimalnome naponu, jel to onda ista stvar ka i kad se forima na taj napon? A šta ako duže vrime radi na nižeme naponu, jel to znaći da se formira za niži napon, i ako ga posli oćemo koristit na većeme jel triba formiranje za taj napon?
Iznenadija san se kad san svatija da staru i kondenzatori koji se ne koristu, šta zapravo ispada da je bolje da je spojen na napon i kad nije opterećen u radu. Bili bilo poželjno reformirat svaki ( mislin na ove veće za PSU napajanja ) kondenzatora kad ga kupiš bez obzira kolko je leža od proizvodnje za svaku sigurnost. I kako bi bilo najbolje ćuvat kondenzatore koje imaš a nemisliš i upotrijebit kroz neko vrime. Bili ih bilo najbolje s vrimena na vrime spojit na napon ili i ćak držat spojene na neku bateriju ili sl?
Kod reformiranja kondenzatora procedura kolko san svatija priko otpornika spojit nazivni napon kondenzatora i pustit da se napon diže, na kraju imamo napon na kondenzatoru umanjen za pad napona na otporniku zbog struje curenja na kondenzatoru. Jel se mora kompenzirat taj pad napona i dignit još malo napon da bude točno nazivni napon na kondenzatoru, i kolko triba ostavit da traje taj proces reformiranja?

Svaka čast na trudu...

the_bebe je napisao/la::ilmzn:
Svaka čast na trudu...

x2, i HVALA

ne bi bilo uopce lose da se ove teme "standardne procedure" ili zakucaju na vrh ili dobiju vlastiti podforum